TRAGANJE ZA SOBOM

stef

Negde oko punoletstva osećao sam najveći strah.

Nisam znao šta ću sa sobom, nije moglo ništa da me ispuni ili da mi na duže vreme zaokupi pažnju. Koncentracija mi je bila na nuli, sve je bilo na nuli. Sve što sam radio ili što sam planirao da radim, bilo je prazno. Ja sam bio prazan, kao i način života koji sam vodio, kao i ljudi sa kojima sam provodio najveći deo vremena.
Sve je bilo usiljeno, od škole, druženja, ljubavi, pa sve do bednih, društvenih zbivanja koja su mračila i ono malo sjaja što je tinjalo u meni. Svet je za mene bio jedna velika tamnica, nisam znao kako da izađem iz svega toga i započnem nešto novo.
Čitav taj period bio je ispunjen nekom samorazarajućom, unutrašnjom borbom, koja je podsećala na stalne odrone kamenja sa najviših stena. Gotovo svaki susret, sve što se dešavalo u meni i oko mene, izazivalo je stravične lomove i provaliju. Stidljivo sam se tražio u svemu, svuda, ali nisam mogao da se pronađem. Nisam imao dovoljno snage da se izborim sa drugima, nisam ni znao kako da se borim. Samo sam tavorio, od danas do sutra, lomatao se po mraku sopstvenog bespuća, koje me je nagonilo da neprestano bežim, bežim i bežim. Svaki novi dan predstavljao je jedan novi poraz. Ređala su se samo poniženja,sa kojima sam se teškom mukom nosio nastojeći da održim sebe u celosti. Što sam silazio dublje i odlazio dalje, shvatao sam da sam sve nemoćniji i izgubljeniji.
Shvatio sam da gotovo nijedan kroj postojećeg društva nije sačinjen po ljudskoj meri. Sve što se nudilo bilo je ili preširoko, nekako lažno, preambiciozno, ili previše usko, ispod časti, nisko. Izbegavao sam sve te nametnute modele koji su dominirali, plašeći se da ne izgubim sebe. Izbegavao sam uplašen da me ne odbace svi ti ljudi koji su to vodili. Brinuo sam se da li će me prihvatiti ili ne, ni ne sluteći da mi njihovo prihvatanje uopšte nije potrebno. Ali, kaži ti to klincu od petnaest godina kome se čitav svet svodi na njegovu i nekoliko susednih ulica!
Najgore je kada shvatiš da nema tog ambijenta gde možeš da se ostvariš kao čovek, da izraziš sebe na ljudski način, oplemeniš svoje biće i sretneš sebi slične. Gde god da se okreneš, vidiš samo neljudske prostore koji pokušavaju da te usisaju pod svoje i zarade na tebi! Vidiš samo obezličene i obezduhovljene ambijente, koji stvaraju isto tako obezličene i obezduhovljene ljude. Čovek okružen kretenima i sam postaje kreten jer nema svest o drugačijem.
44 45
A i ne možeš da očekuješ zdrave plodove od društva koje je u fazi metastaze, niti od duhovnih bogalja da se bore za humane odnose. Iskreno, jebe se njima za sve to… Dobro se sećam svih tih praznih priča koje sam morao da slušam, svih tih nedovršenih likova koji su baš u tim momentima, baš meni, pričali svoja životna dela. Sećam se, pred očima mi je i dan-danas sav taj besmisao kroz koji sam morao da se probijem, kao kroz najgušću maglu, kako bih došao do sebe.
Koliko samo priča o biznisu, krađama, nezaboravnim utakmicama, kojekakvim glupostima! Koliko je samo primitivnih i jeftinih tračarija dodatno zagađivalo i ono malo vrednog što je ostalo. Koliko samo bola i patnje, uzdržavanja i potiskivanja, ni zbog čega…
Da sam, još tada, potražio podstrek i utočište u sebi, a ne u ljudima oko sebe, gde bi mi bio kraj! Ovako, nisam bio načisto ni sa njima, ni sa sobom, mrzeći obe strane istovremeno. Njih što me ne prihvataju onakvog kakav jesam, a sebe što gubim vreme sa njima i tražim ljudsku podršku u ljudima koji ni ne znaju šta to znači.
Bio sam preosetljiv u društvu koje ne mari za emocije, koje ih se gnuša! Da sam samo znao da ustanem i odem, da na vreme napustim sve to, ali nisam. Slušao sam pokorno, prilagođavao se, lupkao ih dvolično po ramenu, smešio se zajedno sa njima, gubeći dan za danom, vraćajući se uvek na isto, potpuno nepotrebno. Mislio sam da sam sa njima, pored njih, učio neku veliku životnu školu dok sam, u stvari, samo glumio budalu sa budalama i ništa drugo.
Duboko u sebi sam znao da gubim vreme, ali šta sam mogao drugo da radim kada nisam imao svest o drugačijem?
Da bi čovek poleteo, neko prvo treba da ga nauči da leti, da mu ukaže na sva životna prostranstva koja ga okružuju, a ne da ga godinama nabija u jedan isti kavez mrzeći sve drugo…
Još tada sam shvatio da je najgore od svih izdajstava kada svakodnevno, u svemu, izdaješ samoga sebe. Kada zacrtaš i pričaš jedno, a radiš nešto sasvim drugo.
Ježio sam se svih tih kockarnica, masovnih pijanki, stadiona, diskoteka, igraonica, svih tih mesta sazidanih zarad interesa, profi ta, gde su ljudi vešto gurnuti u drugi plan, gde samo imitiraju život i služe kao pokriće, kao dekor! Gadilo mi se sve to a opet sam odlazio tamo sa drugima, u traganju za sobom, uveren da radim nešto dobro i da sam u toku.
Kako je vreme prolazilo, nešto se prelomilo u meni i umesto podržavanja, počeo sam da se bavim kritikom svega toga. Osrednji kriminalac postao je glavni pandur!
46 47
Užasava me sama pomisao svođenja ljudi na publiku, na idiotizovane posmatrače. Ta pasivnost, obesmišljenost, prikovanost čoveka za ekran, pokornost… Potpuna usisanost u postojeće je nešto najgore što čoveku može da se desi. Prisustvo bez prisustvovanja, učestvovanje bez učestvovanja, uloga bez uloge, aplaudiranje spektaklima od kojih čovek ne da ne može da progleda i prosvetli sebe, već može samo da zaslepi od svih tih veštačkih blještavila koja mu se nameću.
Osećao sam se tamo kao mušica u paukovoj mreži. Što sam ostajao duže, osećao sam sve više neku nevidljivu mrežu, kako me sve jače steže pokušavajući da me proguta. Tamo nisam postojao kao kulturno i ljudsko biće, kao čovek, već kao sredstvo za ostvarivanje njihovih ciljeva. Tamo nisam bio svoj, samo sam se prilagođavao i radio ono što svi rade. Niko me tamo nije pitao šta volim i želim, kako se osećam, niti se odnosio prema meni kao prema čoveku, sa emocijama i saosećanjem, već kao prema mušteriji i potrošaču. Tamo nisam nailazio na humaniste otvorenog srca, koji bi me ljudskom toplinom naterali da se osećam prihvaćeno kao čovek i otvorim dušu, već samo na račundžije, najobičnije kalkulante koji gledaju kako da te što bolje iskoriste.
Napokon sam shvatio da nema takvog ambijenta i da treba sam da ga stvorim, najpre u sebi, u svojoj glavi i svom srcu, pa zatim i izvan sebe, udruženim snagama, sa drugim ljudima, počevši od svoje kuće i ulice, pa sve do svoje zemlje i celoga sveta.
Sreću sam pronašao upravo u borbi protiv nesreće, slobodu u borbi protiv neslobode a pravdu u borbi protiv nepravde.
Pojedinac ne može da promeni svet, ali može da bude simbol promene, i nevažno šta uradi, bar će mu savest biti čista jer je na pravoj strani, a ne u gomili koja
uništava sve pred sobom…

Оставите одговор