REVOLT ZGAŽENOG ČOVEKA
Ima nešto što policija i zakon ne mogu da kontrolišu
, a to je revolt zgaženog čoveka, razbijenog po svim šavovima, koji naspram svih mogućih nepravdi koje je doživeo, preuzima stvar u svoje ruke i vraća dugove, vraća milo za drago, ne gledajući gde udara. To ne mogu da kontrolišu ni sila, ni novac, ni vera, ni nevera.
To ne mogu da kontrolišu ni demokratija, ni parole o ljudskim pravima, ni prošlost, ni budućnost, ništa.
Zgaženi čovek koji u životu ni mrava nije zgazio u stanju je da zadavi slona, zubima, i da ne trepne.
Tog zgaženog čoveka se svi plaše, o njemu se ne priča, o njemu se ćuti, jer se dobro zna da je i on krojio istoriju, onu najkrvaviju, on je bio glavni u revolucijama, sudio kraljevima, carevima, on je jurišao u prvim redovima na frontu, on je dizao bune i ustanke, on, baš on, taj zgaženi čovek.
To je onaj trenutak kada se najveće dobro pretvori u najveće zlo, kada najbolje namere dođu do ključanja, kada se izneveri sve vredno, i kada čoveku ne preostaje ništa drugo nego da se bori za goli život i čast, a najčešće samo za osvetu ne razmišljajući o posledicama.
Uvrede, kletve, prepucavanja, urlanje iz mase samo su pražnjenja koja ostaju na tome, više teatar nego stvarna potreba da se nešto promeni, ali zgaženi čovek koji sedi negde u osami, i planira ono najgore je nešto sasvim drugo. On je nevidljiv, on ne najavljuje i ne bavi se opštim utiskom, on iznenada udara svom silinom, i ide do kraja.
On nema šta da izgubi, sve što je smatrao vrednim bačeno je na kolena. Čast. Ugled. Dostojanstvo. On može do manijakalnosti da probudi u sebi želju za revanšizmom, i sva ona gaženja koja je godinama trpeo da vrati, a da ni ne trepne.
To jeste jedna vrsta ludila, ali ne genetskog, već društvenog. Ludila, kada neko uvek i svuda biva ponižavan, tretiran kao budala, cinično ismevan, guran na stranu i isključivan. Ludilo, koje samo sebe opravdava, godinama nakupljani mulj koji se pretvara u razornu mržnju koju malo šta može da obuzda.
To stanje tinja u ljudima, sagoreva, i na kraju, pred sam čin, ne ostaje ništa, ostaje samo osveta, hladna, podmukla, podmukla kao i svet koji je naterao čoveka da izvadi mač. Ostaje samo potreba da se sve naplati, krvnički, bez pardona i kajanja.
To je onaj «mrak koji pada na oči» o kome se malo toga zna, i koji niko ne može da kontroliše. Još ako ga doživi grupa, kolektiv, i krene da iživljava svoje nezadovoljstvo, nema te armije koja to može da obuzda. To nije tuča navijača sa kamenicama i stisnutim pesnicama, to je borba na život i smrt, borba do kraja, gde se ne štedi onaj drugi, gde ne postoji onaj drugi.
Prepoznajem zgažene ljude, ima ih, sa neverovatnom ljudskom snagom koju nisu uspeli da kanališu, da se ostvare i pronađu puteve do vere i smisla. Sve ljudsko je u njima potrošeno, spaljeno, i upravo u ime toga su spremni i na ono najgore. I ne samo to, oni u osveti vide najplemenitiji mogući čin, a i najbolju zamenu za sve godine bačene uzalud.
Svi imaju potencijal da u jednom momentu ožive tog zgaženog čoveka u sebi. Čoveka koji je u stanju da se sam samcijat suprotstavi svima, bilo rečima, bilo oružijem, i da udari tamo gde se ne bi usudila da udari ni armija.
Zato se klonim od svake vlasti, od svakog upravljanja drugima, da ne bih stao na put zgaženom čoveku, jer protiv takvog čoveka niko nema nikakve šanse.
A najčešće ni on sam, zato što pre, ili kasnije, sagori u mržnji.
Ali, dok ne sagori, posledice su katastrofalne.
Pitanje je samo, gde se nalazi granica koja opravdava revolt, a gde se pretvara u smrtnu presudu?!