ČISTINA NAŠIH IZVORA
Nije nam dugo trebalo da stignemo do izvora.
Išli smo obazrivo strmim planinskim stazama. Ona nenaviknuta na prirodu, dete velegrada, buke i liftova, a ja nenaviknut na nju u prirodnom ambijentu…
Izvor je bio mali, premali. Nadali smo se vodopadu, očekivali smo huk vode koji dolazi niotkuda, ili bar veliki bunar okrenut naopačke iz koga neprekidno trešti i buja vodeni uragan. Ne, ovo je nešto drugo, omaleni otvor na steni, stvaran hiljadama godina, mistično mračan i nedokučiv, i razlivanje božanski čiste vode o kojoj druge strane sveta mogu samo da sanjaju.
Ovaj izvor je nekada bio mnogo veći, više od veka napajao je vodom čitave gradove i sela. Sada se malo umorio, smanjio i ućutao, ali ne posustaje.
Na njegovoj snazi stasavale su generacije. Tone i tone hrane napravljeno je pomoću njega. Toliko se mladih zaljubljenih parova okupalo, a da ni ne zna da zagrejane kapi nisu nastale u njihovom bojleru već da su prešle kilometre i kilometre da bi došle do njih. Tako je i sa znojavim, zadihanim dečakom, još pubertetlijom, kada odvrne česmu u školskom dvorištu, u toku naporne utakmice sa susednim odeljenjem, ni ne zna da upravo razgovara sa tim izvorom koji mu obnavlja snagu i tera ga da bude još bolji i da pobedi.
Koliko je samo beba okupano tom vodom, napravljeno čajeva, domaćih sokova… Koliko je samo sanjivih očiju i lica ujutru njima umiveno, ili kofi proliveno iza nečijih leđa, za sreću… Koliko je samo mladih ženskih grudi i butina njima okupano, koliko žeđi zadovoljeno, koliko litara i litara vode ispijeno…
Naši savremenici zaboravljaju da se zahvale vodi, hrani, vazduhu. Ne osećaju zahvalnost prema svemu onome bez čega ne bi mogli da žive. Prolaze pored takvih mesta nemo, gotovo nezainteresovano, diveći se luksuzu koji nema nikakvog smisla, niti bi mogao da postoji, bez ovih elemenata. Stalno negde žure, važno im je da se dokažu, i pokažu, da ih svet vidi u najboljem svetlu, a ni ne slute da se mamonski bogovi, kojima se oni klanjaju, napajaju na nekim drugim izvorima. Ni nalik ovom našem, planinskom, beskrajno čistom, i gotovo netaknutom sve pokvarenijim rukama civilizacije.
Zato sam odlučio da sa devojkom stignem do tog izvora, da razgovaramo sa njim, i da mu se zahvalimo. Nismo želeli da od toga pravimo neku svečanost, i da mu nosimo neke poklone, ne, on je dovoljan sam sebi. Želeli smo samo da ga nagradimo našim prisustvom, i da odgonetnemo njegovu tajnu davanja staru hiljadama godina.
Zapitali smo se, šta sanja dok se rađa na tom planinskom vrhu? Da li se nada jezerima, morima, okeanima, da li sanja neke druge, mirnije obale, ili zna da ga već dole, u podnožju, čekaju azbestne, plastične, i metalne cevi? I veštački prečišćivači, kanalizacije, šahte, hlor, i ostala hemija koja ubija njegovu suštinu uzimajući mu dušu…
Tako je i sa nama, rađamo se puni nade, beskrajno čisti i bogati, zagledani radosno u život, i u ljude, a živimo razbijeni, posvađani, umoreni, uprljani, kilometrima udaljeni od svojih izvora, koji samo bljesnu na momente gubeći se u nemilosrdnoj prljavštini svakodnevnice koja ubija svaku nadu i volju za životom.
Teško je sačuvati to iskonsko u sebi, za većinu je moguće samo na početku, na vrhu, u detinjstvu, sve ono što sledi je udaljavanje od njega. Mislim na školovanje, posao, prijatelje, brak, probleme… Ali, nisu svi ostali bez svog izvora, ne, postoje ljudi koji ga uspešno neguju i čuvaju, uvek nepresušni i vedri, spaseni od nemilosrdne praznine savremenog sveta.
I upravo, spoj takvi ljudi, ljudi koji veruju u čistinu, neuprljanost, davanje, otvara mogućnost za rađanje jednog istinskog života.
Prošle su godine, i prolaze, i dan danas se setim tog planinskog vrela, učim od njega, razgovaramo, i zahvalan sam mu. A zahvalan sam i toj devojci koja me nije izdala, iako smo ponekad daleki, rastavljeni u mnogočemu, mi znamo da ćemo trajati, sve dotle, dok traje vera u naše izvore, i vera u naš spoj koji će, možda, jednom, roditi jedan novi život.
Život, čist poput planinske vode, koju smo toga dana poneli sa sobom, udahnuli duboko u sebe, i njenu bistrinu zapamtili zauvek…